na peronu br 49

na peronu br. 49, siječanj 2016.

1

na peronu br. 49, siječanj 2016. na peronu br. 49, siječanj 2016.

2 3

UJEO VUK MAGARE ILI BAŠ NAS BRIGA

Impresum:Suradnici:Ante Kunčić, Milan Kovačićek Branko Cindrić, Neven Topolnjak, Željko Vukelić, Josip Tirić, Tomislav Tonković, Krešimir Belak, Dražen Lihtar, Robert Jukić, Mario Grbešić, Srećo Stjepić, Jakov Rašić, Dražen Drčić, Branko Marijanović, Nebojša Gojković. • Foto: SPVH • Kolumnisti: Nenad Katanić, Nikola Bezerić • Uređuje i odgovara: Anto IličićNaslovnica: Josip Kamenić, čuvar pruge u MeđimurjuVAŽNO!Imate li potrebu za pisanjem o izvršnim radnicima, HŽ Infri, “Maloj voćki poslije kiše”, ili nečemu drugome adresa je: Sindikat prometnika vlakova Hrvatske, Trg kralja Tomislava 11, 10000 Zagreb, e-mail: [email protected] Pratite nas na: www.spvh.hr

Uvodnik

Neki dan smo se u SPVH-u pokušali prisjetiti (bez da zavirujemo u arhivu) onako

„od oka“ koliko smo puta u zadnjih nekoliko godina upozoravali na razne negativne pojave i probleme samo u željezničkom sustavu. Dopisi ministarstvu prometa i samom ministru, premijeru i članovima Vlade, saborskom odboru za promet, predsjedniku Sabora, upravi HŽ Infrastrukture i NO HŽI, medijima… Organizirali smo i okrugle stolove o aktualnim temama i problemima koji nas muče uz sudjelovanje najeminentnijih stručnjaka, intervjuirali znanstvenike o njihovom viđenju problema, razmjenjivali međunarodna iskustva s kolegama iz Poljske, Slovenije, Austrije, Slovenije, Srbije …U razgovoru uz kavu prisjetili smo se Cervantesa i njegovog don Quijota koji je bezuspješno jurišao na vjetrenjače.

Jurišamo li mi u SPVH-u na vjetrenjače? Da podsjetimo naše članove kao i sve čitatelje na vrlo ozbiljne probleme i pogreške na koje smo ukazivali a koje su ozbiljno ugrožavale i ugrožavaju opstojnost ne samo željeznice već i cijelog prometnog sustava: ukidanje pruga i propadanje HŽ Putničkog prijevoza (prihodi im se višestruko smanjuju i ne poduzima se ništa) neuspjela privatizacija HŽ Carga, propali natječaji za EU fondove (pruga

Dugo Selo – Križevci), nestručnost ministarstva što se posebno očitovalo u takozvanoj „Prometnoj strategiji“ za koju smo dokazali i elaborirali da s prometom nema nikakvih dodirnih točaka i „kupnja“ zemljišta koje nam nije potrebno… Zabilježili smo i posljednji slučaj nezakonita otkaza devetorici naših djelatnika na što smo HŽI upravljače upozorili, ali ni da čuju... mogli smo i možemo tim „uhljebima“ rođacima i nećacima, podobnima i „sposobnima“ govoriti i pisati koliko nam drago oni će i dalje tjerati po svome. Dok ne nastanu promjene. Pa smo morali poduzeti korak dalje i uz prijavu DORH-u angažirali odvjetnicu kako bi zaštitili naše djelatnike.

Kakve promjene želimo? Ne trebaju nam nikakvi genijalci, ni poštenjačine, ni super stručnjaci, ni… Treba nam samo malo, malkice odgovornosti. Da prestane biti istinita ona narodna „ujeo vuk magare“ iliti baš me briga. Da se konačno počne odgovarati za svoje postupke: za nerad, neznanje, nepoštivanje zakona i samovolju i slično. O kriminalu da se i ne govori. Od nove vlasti očekujemo samo to. Ostalo će doći samo po sebi. Očekujemo li suviše?

foto: Tomislav Tonković


4 5

Sindikat prometnika vlakova Hrvatske godinama upozorava na lošu prodajnu politiku koju kreiraju poslovi Pristupa infrastrukturi, a svjesno odobrava Uprave HŽ Infrastrukture. Posljedice takve poslovnog usmjerenja vidljive su kroz smanjenje prihoda od osnovne djelatnosti te stalne zahtjeve za smanjenjem broja radnika, osobito onih u izvršnoj službi.Najnovijim odlukama o Izmjenama i dopunama Izvješća o mreži za 2016. godinu koje su izašle u Službenom vjesniku HŽ Infrastrukture 8/2015. taj trend se samo nastavlja i potvrđuju najcrnje slutnje. Naime, menadžment HŽI odustajanjem od rada naših radnika u tehničkim kolodvorima trudi se ponovo smanjiti prihode od osnovne djelatnosti. A kao posljedicu prepuštanja tih poslova radnicima HŽ Carga možemo samo očekivati dodatno smanjenje izvršnih radnika.Dakle, ekipa na izdisaju okupljena u udrugu spasitelja lika i djela ministra SHD-a i HŽ Carga ovih dana bez ikakve rasprave objavila je u Službenom vjesniku Odluku o II. izmjenama i dopunama Izvješća o mreži 2016. čiji je predlagatelj poznati as na čelu Pristupa infrastrukturi koji svojim dopisom broj 724 od 23.10.2015. godine nastavlja svoju sramotnu praksu uništavanja HŽ Infre, a napose Poslova organizacije i regulacije. Tako u tim izmjenama i dopunama u točki „5.3.2.1.1. Formiranje i rasformiranje vlaka“, iza četvrtog odlomka dodaje se novi odlomak i glasi: „Iznimno od prethodnog odlomka, ukoliko željeznički prijevoznik u teretnom prometu, u kolodvoru Koprivnica, sam za svoje vlakove obavlja provjeru sastava i utvrđuje duljinu i masu vlaka, obavlja popis vlaka te ispostavlja i predaje popratne dokumente kod formiranja vlaka odnosno preuzima popratne dokumente vlaka, obavlja popis vlaka i sravnjuje dokumente

kod rasformiranja vlaka, uslugu formiranja i rasformiranja vlakova obavljaju, kao i uslugu promjene sastava vlakova obavljaju: prometnik vlakova i/ili skretničar i manevarski odred“Podsjećamo da u „tehničkim kolodvorima“ HŽ Infra pruža usluge koje nisu obuhvaćene minimalnim pristupnim paketom. U tim kolodvorima sistematizirani su izvršitelji za obavljanje ponuđenih usluga, prije svih prometnici vlakova, skretničari, nadzornici skretnica, vlakovođe, rukovatelji manevre i manevristi. Ti kolodvori su: Knin, Koprivnica, Lokve, Moravice, Ogulin, Perković, Šapjane, Vinkovci, Tovarnik, Volinja, Zagreb GK i Zagreb RK. Zalaganjem majstora s početka ovog teksta HŽ Infrastruktura d.o.o. nije nikad i nigdje objavila popis kolodvora koji imaju status ranžirnih kolodvora te je na taj način izravno omogućila prijevoznicima da ranžiraju svoje vlakove u bilo kojem od kolodvora na mreži željezničkih pruga. Zbog ovog „propusta“

ranžirni kolodvori Zagreb RK i Vinkovci nalaze se u vrlo teškom stanju. Ovom prilikom napadnut je i status Koprivnice. Radnju ekipe koja je pripremala ovu jadnu i nakaradnu odluku možemo izjednačiti s opasnim poigravanjem s opstankom HŽ Infre. Isto tako svjedočimo da rezultat njihova višegodišnjeg djelovanja je da usluge koje u tehničkim kolodvorima pruža upravitelj infrastrukture uglavnom se ne koriste, a prijevoznici svoje vlakove ranžiraju u kolodvorima koji objektivno nisu ranžirni kolodvori (Karlovac, Sl. Brod, Podsused). Opravdanje je da su cijene usluga u kolodvorima Zagreb RK i Vinkovci (ali i u Koprivnici i u ostalim kolodvorima) previsoke te ih prijevoznik ne može platiti.Do kad će ovakve prljave rabote trajati?Mogu li se izvršni radnici zaštiti od ovakvih nasrtaja?Zašto su majstori na tim pozicijama nedodirljivi?

Direktiva 2001/14/EZ Europskog parlamenta i VijećaOd 26. veljače 2001.

o dodjeli željezničkog infrastrukturnog kapaciteta i naplati pristojbi za korištenje željezničke infrastrukture te potvrdama o sigurnosti. Službeni list L 075, 15/03/2001 str. 0029-0046.

Članak 5.Usluge

(1) Željeznička će poduzeća imati pravo, na nediskriminacijskoj osnovi, na

minimalni pristupni paket i na pristup prugom do uslužnih postrojenja opisanih u Dodatku II. Isporuka usluga iz Dodatka II, točka 2. pružat će se na nediskriminacijski način i zahtjevi željezničkih poduzeća mogu se odbiti jedino ako postoje izvedive alternative po tržišnim uvjetima. Ako jedan upravitelj inrastrukture ne nudi te usluge, davatelj "glavne infrastrukture" uložit će sav razuman trud da olakša pružanje tih usluga. (2) Kada upravitelj infrastrukture nudi koju od niza usluga opisanih u Dodatku

II, točka 3. kao dodatne usluge, on će ih na zahtjev pružiti željezničkom poduzeću.(3) Željeznička poduzeća mogu zatražiti daljnji niz pratećih usluga, navedenih u Dodatku II, točka 4. od upravitelja infrastrukture ili od drugih dobavljača. Upravitelj infrastrukture nije dužan isporučiti te usluge.

DODATAK II Usluge koje se pružaju željezničkim poduzećima

1. Minimalni pristupni paket sadržavat će slijedeće:a) obradu zahtjeva za infrastrukturnim kapacitetom;b) pravo na iskorištavanje dodjeljenog kapaciteta;c) korištenje skretnica i čvorišta na pruzi;d) kontrolu vlakova uključujući signalizaciju, regulaciju, otpremu te priopćavanje i pružanje informacija o kretanju vlakova;e) sve ostale informacije potrebne za provedbu ili obavljanje usluge za koju je kapacitet dodjeljen.

2. Pristup prugom do uslužnih postrojenja i pružanje usluga obuhvaćat će:

a) uporabu opreme za napajanje električnom energijom za vučnu struju, kada je na raspolaganju;b) postrojenja za opskrbu gorivom;c) putničke kolodvore, kolodvorske zgrade i ostala postrojenja;d) teretne terminale;e) ranžirne kolodvore;f) postrojenja za formiranje vlakova;g) garažne kolosijeke;h) postrojenja za održavanje i ostala tehnička postrojenja.

3. Dodatne usluge mogu sadržavati:a) električnu energiju potrebnu za vuču;;b) prethodno grijanje putničkih vlakova;c) opskrbu gorivom, manevriranje i sve ostale usluge osigurane pristupom gore navedenim uslužnim objektima; d) specifične ugovore s korisnicima za:• nadzor prijevoza opasne robe,• potporu kod prometa posebnih vlakova.

4. Sporedne usluge mogu sadržavati:a) pristup telekomunikacijskoj mreži;b) davanje dodatnih informacija;c) tehnički pregled voznog parka.

Stranica 1012 - Broj 8 SLUŽBENIVJESNIKHŽINFRASTRUKTUREd.o.o. 21.prosinca2015.

SADRŽAJ

UREDNIŠTVO:Zagreb,Mihanovićeva12Telefon:01/4533862

ŽAT:138-62

GODINAXLV(LXXI)BROJ8

Zagreb,21.prosinca2015.LISTIZLAZIPREMAPOTREBI

službeni vjesnikHŽ Infrastrukture d.o.o.

ISSN 1848-6967

59. 8.AneksKolektivnomugovoruHŽInfrastruktured.o.o............................. 1014

60. PravilnikoizmjenamaidopunamaPravilnikaopostupkuizdavanjapotvrdeza strojovođukategorijeA(PravilnikHŽI-206,1.izmjeneidopune)..............1026

61. PravilnikizmjenaidopunaPravilnikaoslužbenojodjećiiosobnimzaštitnim sredstvimazaHŽInfrastrukturud.o.o.(PravilnikHŽI-654VI.izmjenei dopune).........................................................................................................1029

62. Uputaosigalimaisignalnimznakovima(UputaHŽI-4).............................1042

63. Uputaoizmjenamaidopunamaprometneupute(UputaHŽI40,5.izmjenei dopune).........................................................................................................1051

64. OdlukaodonošenjuOpćihuvjetaugovoraopristupuželjezničkojinfrastrukturi -Općiuvjetiugovoraopristupuželjezničkojinfrastrukturi........................1053

65. Odlukaoukidanjuvagonskihvaga.............................................................. 1068

66. OdlukaoI.izmjenamaidopunamaIzvješćaomreži2016.......................... 1069

67. OdlukaoII.izmjenamaidopunamaIzvješćaomreži2016......................... 1076

68. Odlukaoprovedbiredoviteprovjereznanjau2015.godiniizvršnog radnika,vozačapružnogvozilatvrtkeElektrokemd.o.o............................. 1080

69. OdlukaoIV.izmjenamaidopunamaIzvješćaomreži2015. ...................... 1081


6 7

Kada se spomene sigurnost, našim se rukovodećim kadrovima od sreće razveseli brk. Tu smo

konačno na svom terenu. O sigurnosti se brinu Poslovi sigurnosti, obrambenog planiranja i zaštite, Poslovi upravljanja sigurnošću, eduktivne akcije o sigurnosti provode se po selima i gradovima, tiskaju se prigodna izdanja a tu je i po kvadratnom metro dobro naseljena Agencija za sigurnost željezničkog prometa. No sigurnosti nikad dosta pa zbog toga predsjednici Uprave vrlo brzo po stupanju na vlast napamet nauče nekoliko ključnih rečenica: “…tako će željeznica u sljedećem petogodišnjem razdoblju najvišom razinom sigurnosti osigurati još puno željezničko cestovnih prijelaza. U taj nama izuzetno značajan projekt HŽ Infrastruktura uložit će puno milijuna kuna...”I nećemo tvrditi da se ljudi makar u mislima ne trude, no pošteno je reći da upozoravanja lokalne zajednice “o neosiguranom putnom prijelazu” malo kada nailaze na pravovremen odjek. Ovdje je važno napomenuti da se specijaliziranim službama ono malo preostale kose na glavi diže kada se spomene pridjev “neosiguran”. Naime u hrvatskoj željezničkoj terminologiji postoji samo niža razina sigurnosti, a pojam “neosiguran” mi ne poznamo i ne priznajemo. Slovenci su pak skloniji treptajućim svjetlima i znakom na kojem piše “nezavarovan cestovni prelaz” upozoriti vozače cestovnih vozila da nailaze na prugu. I pravilo je da, kada se dogodi nesreća s ljudskim žrtvama, odjednom se iznađu

sredstva i željezničko cestovni prelaz dobije polubranik u najmanju ruku. No ima situacija koje su očigledno pogibeljne, a njihovo postojanje ne iritira niti naše službe. Ništa se ne poduzima. Obnova Zelenog mosta započela je u ožujku 2013. godine i nedavno je dovršena. Prije nego što je započela njegova obnova u novinama se tu i tamo mogao pročitati kakav tekst o tome kako mlađarija prelazi I luduje po lukovima mosta, a najvidljijviji znakovi dugotrajnijeg boravka ljudi na mjestu gdje niti u kojoj varijantine bi smjeli biti, bili su brojni graffiti. Među njima su se dva isticala. Na prvom, na vrhu luka pisalo je Hendrix, a na drugom AVIOKARTE. hr. I tako je to godinama egzistiralo, da bi u jednoj iznimno popularnoj pjesmi grupa Vatra spomenula “vrh Hendriksova mosta”. U međuvremenu Zeleni most je jedno kraće vrijeme bio u cjelosti zelen, a netko se u međuvremenu prisjetio kako bi bolji naziv za bio “Hendriksov most”. Na tragu “građanske inicijative”, nasred mosta (ovaj put u prizemlju) opet se pojavio natpis Hendrix. U javnosti se razvila kratka diskusija o nazivu mosta, a poslovično troma Uprava HŽ Infurastrukture promptno je reagirala te je podržala “građansku inicijativu” za promjenom naziva mosta. Netko će reći i da je ministar Din Dončić “otpustio ručnu kočnicu”. I dobro, tko ga šljivi… No nešto drugo je u ovom slučaju zanimljivo.Najprije je neka munjara protuzakonito, nakeljila grafit na vrh mosta. I sve se lijepo poklopilo, pa je Uprava HŽ Infrastrukture podržala “građensku inicijativu”, da bi nakon svega opet

munjara (ista ili neka druga) po drugi put našarala grafit nasred mosta. I prvi put isto kao i drugi put to veranje i šaranje po mostu bilo je protuzakonito (“strogo zabranjeno”). I nitko od naših stručnjaka za sigurnost, Poslova i službi i za sigurnost nije primijetio da je veranja po mostu zabranjeno. Možda su primijetili, ali zna se da je na željeznici sve bajno i sjajno. Sigurnost je na prvom mjestu ali i “šutnja je zlato”. Mladi eksperti doletjeli na željeznicu iz “privatnog sektora” ne znaju da je nekada postojalo radno mjesto “čuvar mosta” što će reći da se razmišljalo o značaju građevine. Imao je kućicu pokraj mosta, a taj je čovjek između ostalog brinuo da se raznorazne munjare ne pentraju po mostu. Čuvara, je očito vrijeme pregazilo i izbrisan je iz sistematizacije radnih mjesta, ali ništa suvremenije u međuvremenu nije instalirano.I kako to da se nitko od nadležnih nije sjetio video nadzora. Možda se i sjetio, ali u vrijeme “stezanja remena” nije baš mudro upozoravati aktualnu Upravu HŽ Infrastrukture na možebitni sigurnosni propust. No što ako se dogodi nesreća. Ništa… “Uprava HŽ Infrastrukture istražit će sve okolnosti ovog tragičnog događaja i o svemu pravovremeno… bla, bla, bla…” Dakle učinite prvi korak i postavite video nadzor.

tekst: Gustav Trogožar Kekec; fotografija: Branimir Butković (preneseno iz “Željezničara”

SIGURNOSTI NIKAD DOSTA

Svatko onaj tko je nekad imao priliku raditi ili još uvijek radi u noćnim smjenama, dobro zna

koliko se iste ponekad mogu činiti beskonačno duge i teške. Uostalom, noć je ionako vrijeme prirodno namijenjeno za čovjekov odmor i san, pa stoga i ne čudi što mnogi zaziru od poslova koji u svom opisu uključuju i rad noću. Kod nas na željeznici takva vrsta rada je nešto što se podrazumijeva i svatko tko je namjeravao postati željezničar znao je da ga u njegovom budućem poslu, između ostalog, očekuju i mnoge neprospavane noći. Na samom početku to zna biti prilično teško, no s vremenom se čovjek navikne i sve polako postane stvar rutine. Ipak, u posljednje vrijeme na HŽ-u

spomenute noćne smjene počele su dobivati neku novu dimenziju, stvarajući utisak da traju čitavu vječnost. Tome su ponajviše pridonijele neke odluke poslodavca donesene potkraj prošle godine, a koje kao da su proizašle iz one poslovice o besposlenom popu. Posebno se to odnosi na odluku o zabrani gledanja televizije. Desilo se tako da oni koji na vlastitim radnim mjestima imaju instaliranu informatičku opremu kakve se ne bi posramili ni neki lokalni TV centri, u isto vrijeme zabranjuju izvršnim radnicima svako gledanje ili slušanje TV i radio uređaja. Tako u vremenu u kome je informacija postala neizostavan dio svakodnevnog života, kao i jedan od najskupljih i najtraženijih

proizvoda, jednom profilu radnika za vrijeme radnog vremena brani se pravo na informiranje. Podsjećanja radi, ovo pravo zajamčeno je i najvažnijim državnim dokumentom, odnosno Ustavom Republike Hrvatske. Više od ove odluke čudi samo način na koji je ista provedena, a kojeg se zasigurno ne bi postidjeli ni negdašnji inkvizitori. Kao primjer navesti ću kako je u kolodvoru Đurđenovac, šef područja u raspoloženju kao kad u obalnom području oglase uzbunu kojom se upozorava na opasnost od cunamija, TV uređaj odnio i zaključao u svom priručnom skladištu ( jer radnicima nikad ne možeš vjerovat). Nadam se samo da mu se to u konačnici isplatilo i da su mu nakon toga, od strane onih

AGENT TAJNE SILEmali noćni razgovori


8 9

koji su stajali iza jedne takve odluke, stigle mnogobrojne želje, čestitke i pozdravi kao nagrada za dobro obavljen posao. Nedugo nakon te, stigla je i odluka poslodavca kojom se radnicima zabranjuje korištenje svih vrsta plinskih trošila. Ova odluka vjerojatno je donesena kako bi se kompenzirala ona prva, tj. ako već ne smijemo gledati TV program, a onda barem da nam bude hladno. Tako smo mi u kolodvoru Đurđenovac, nekih otprilike 140 m3 prometnog ureda i blagajne grijali jednom strujnom grijalicom s tri žarne niti, od kojih je jedna bila neispravna. Korektnosti radi, treba reći da je za vrijeme toplijih dana i viših vanjskih temperatura spomenuta grijalica sasvim solidno grijala. Problemi su nastajali tek kada bi vanjska temperatura pala. Tada smo, gurajući se što bliže

grijalici, sami sebe podsjećali na likove iz onih dokumentaraca o životu ljudi u sirotinjskim četvrtima nekih svjetskih metropola. I kako onda u takvim uvjetima da ti noćna smjena brzo prođe? Jedino što nam je preostalo bila je komunikacija s putujućim svijetom (dok poslodavac ne donese odluku kojom nam i to zabranjuje). Iako su čelni ljudi HŽ Putničkog prijevoza uradili sve što je u njihovoj moći da tog svijeta bude što manje, ipak se tu i tamo nađe neki entuzijasta koji se iz samo njemu znanih pobuda odluči za putovanje vlakom i to još onim noćnim. E baš jedan takav našao se u mojoj noćnoj smjeni. Riječ je bila o našem starom znancu, lokalnom vagabundu i vječitom putniku koji je često znao zanoćiti u našem ili nekom od susjednih kolodvora. Te noći bilo je posebno

hladno, a on je kao i obično čekao vlak za koji mu nije bilo bitno u kojem smjeru ide, jer on svuda ima svoje „jatake“ koji jedva čekaju da ga ugoste. Kako se zbog već spomenute zabrane korištenja plinskih trošila čekaonica nikako nije grijala, nakon nekog vremena zamolio me da ga pustim u prometni ured kako bi se malo zgrijao. Pustio sam ga uz uvjet da mi ispriča neke od svojih legendarnih i nadaleko poznatih avantura, koje je i inače običavao pričati u svim prigodama, što znači uvijek kada je našao nekog tko bi to htio slušati. I on sam bio je pomalo zatečen ovom jedinstvenom prilikom koja mu se ukazala. Rijetki su ljudi koji mogu pričati nekoliko sati bez prestanka i to tako da ni jednog trenutka ne izgube energiju niti uvjerljivost. On je mogao. Te njegove avanture u mnogome su podsjećale na one široj javnosti poznatijeg baruna Münchhausena, a prostor mi ne dozvoljava da napišem sve ono što mi je te noći o sebi ispričao, skačući s jednog događaja na drugi i to tako da ih je bilo vrlo teško pratiti i skoro nemoguće između njih naći neku poveznicu. Pokušao sam zato sažeti ono najzanimljivije na način da cijela ta priča dobije svoju glavu i rep. Za ovu priliku sasvim je nebitno njegovo pravo ime jer ga i ovdje malo tko zna po imenu, ali zato ga svi znaju po nadimku ili kako on to zna reći „po ratnom imenu“ - Čejka. Ono od čega svaka njegova priča počinje, jest to da je on u stvari agent jedne tajne sile. Otkrio bi on meni i koje, ali u tom slučaju morao bi me ubiti pa smo se obojica složili da je u tom slučaju najbolje da mi to ne otkriva. Njega su izabrali između tisuća drugih kandidata ponajprije zbog njegove natprosječne inteligencije, vrhunskog obrazovanja, znanja stranih jezika, poznavanja borilačkih vještina kao i bogatog ratnog iskustva. Kad je o obrazovanju riječ, tu teško da se itko može mjeriti s njim; posjeduje diplome s najprestižnijih svjetskih obrazovnih ustanova gdje je više puta diplomirao, magistrirao i doktorirao i to iz područja medicine, ekonomije, informatike, filozofije, kao i još nekih kojih se trenutno nikako nije mogao sjetiti. Tečno govori 16 svjetskih jezika, a sporazumijeva se još na njih 9 uključujući i onaj znakovni. Posebna

priča su njegove godine koje skriva kao zmija noge, mada, sudeći prema događajima u kojima kaže da je učestvovao, teško da ih može imati manje od 150. Sudionik je svih ratova počevši od onih balkanskih s početka prošlog stoljeća pa sve do ovih posljednjih u Siriji i Ukrajini. Od posebnih ratnih avantura ističe proboj Solunskog fronta, kao i to da je jedan od rijetkih koji je 1944. godine za vrijeme njemačkog desanta bio s Titom u jednoj pećini iznad Drvara. To objašnjava time da je on zapravo Titov nikad priznati sin. Ratovao je na svim kontinentima gdje su o njemu ispredane razne priče i legende. Svojom pojavom predstavljao je strah i trepet tako da recimo, još i danas u šumama Amazone na sam spomen njegovog ratnog imena, lokalna plemena panično i bezglavo započnu sa seobama još dublje u šumu. Ta njegova putovanja i učešće u mnogim povijesnim događajima, omogućili su mu i to da se družio s mnogim svjetski poznatim ličnostima od kojih posebno ističe prijateljstva s nekadašnjim predsjednicima Ugande i Sjeverne Koreje Idi Amin-Dadom i Kim Jong-Ilom, dok je Muammaru al-Gaddafiju dugi niz godina išao u Tripoli na svinjokolju topiti čvarke. Stoga i ne čudi što se najeminentnije svjetske izdavačke kuće otimaju da dobiju autorska prava za objavu njegove biografije. Aktivan je i u humanitarnom i društveno korisnom radu gdje posebno mjesto zauzima njegova borba protiv pošasti zvane alkoholizam. Budući da alkohol organski ne podnosi, koristi svaku priliku da ga uništi i to na način da žrtvuje sebe, odnosno da ga on sam popije kako ne bi dospio u ruke nekog drugog. U takvim prigodama uvijek kaže kako je bolje da ga popije on nego neko dijete. I tog dana prije nego je došao na kolodvor uništio je jednu veću količinu. Ipak, najveća strast, a ujedno i slabost predstavljaju mu žene. Ne krije da je imao avanture s mnogim rasnim ljepoticama, od Madeleine Albright pa do Vesne Zmijanac. Još uvijek je više nego aktivan na tom polju tako da ga svakodnevno salijeću razne obožavateljice i to toliko da jednostavno ne stiže odgovoriti na sve njihove zahtjeve i ponude. I taman mi se

spremao otkriti u čemu je tajna uspjeha kod žena, kad se u jednom momentu mašio za mobitel i javio nekome, mada se nije čuo zvuk zvona (vjerojatno je bio na vibri). Zvali su ga iz „štaba“; čekao ga je novi zadatak o kojem mi nije smio ništa reći. Nedugo nakon toga stigao je i ubrzani vlak za Zagreb. Bez puno razmišljanja odvezao se s njim iako živi na sasvim suprotnom dijelu pruge (zasigurno je odmah krenuo na zadatak). Kartu nije kupovao jer kao tajni agent ima specijalnu dozvolu za vožnju svim vrstama prijevoza. Kondukter koji je te noći pratio vlak očigledno nije dobro poznavao propise jer nije znao za tu dozvolu, pa ga je iskrcao na prvom slijedećem kolodvoru. Nakon što je otišao, polako sam sabirao utiske proizašle iz ovog njegovog jedinstvenog izlaganja i prva pomisao bila mi je kako je vrijeme u stvari brzo prošlo. U slijedeću noćnu smjenu došao sam nadajući se da ću ga ponovo zateći na kolodvoru. Kolega koji je radio dnevnu smjenu razočarao me rekavši

mi da je već otputovao, noseći sa sobom izvjesnu količinu alkohola kojeg je polako uništavao (rad za opće dobro u svakoj prilici). Tako je preda mnom, činilo se, bila još jedna duga noć. Kako bih si ipak prekratio vrijeme, uzeo sam novi broj lista „Željezničar“ i počeo čitati. A kad tamo; tekstovi kao iz guslarske pjesmarice, samo što nisu pisani u desetercu: najveći infrastrukturni projekti, velika ulaganja, vrhunska organizacija prijevoza, besprijekorno odrađen posao, obnovljene pruge, tuneli, novi vlakovi… Ukratko: Mi, pa Japanci daleko iza nas. Pročitavši nekoliko ovih „angažiranih“ tekstova, odjednom sam shvatio koliko su one priče iz prethodne noćne smjene u stvari bile uvjerljive i realistične. A smijali smo se Čejki…

piše: Nebojša Gojković


10 11

Ovaj kavalir starog kova „Bečke škole“, slatkorječivi vražičak,

rasipa komplimente k’o sijačica za kukuruz, no uvijek simpatično i s mjerom, pomaže damama s teškim koferima i izgubljenima u kaosu sisačkog kolodvora u rekonstrukciji.Da, svi ga znaju, to je skretničar-kolodvorski radnik u kolodvoru Sisak, Marijan Culjaga, rođen davne 1963. godine u Stazi pokraj Sunje. Na Hrvatskim željeznicama zaposlen od 1984. godine, prošao mnoge kolodvore od Zagreb Zapadnoga, Turopolja, Sisak Capraga do Kutine gdje se duže zadržao, nastanio u Moslavačkoj Gračenici te preselio s obitelji u Popovaču gje i sad živisa suprugom i dvije kčeri. Prije nekoliko godina, poslijedicom jedne reorganizacije, ponovno se vratio raditi u svoj zavičaj, u Sisak, na radno mjesto skretničara. Nažalost, ovdje ne svojom voljom već silom prilike, daleko od mjesta stanovanja, sa još nekoliko kolega iz moslavačkog kraja, čak iz Požeško-slavonske županije koji su također raspoređeni na sisačku prugu.Svi ti djelatnici imaju jedan veliki zajednički problem, a to je putovanje koje vlakom preko Zagreba traje i po nekoliko sati s presjedanjem i čekanjem veza vlakova, pogotovo subotom, nedjeljom i blagdanom. Uza sav njihov trud i predanost radu, ti ljudi su često premoreni , a nakon provedenog dana na radnom mjestu, osječaju se i izgledajupoput iscijeđene krpe. Poneki radni dan im traje i po dvadesetak sati s putovanjem.

Evo što naš kolega Marijan kaže o svemu navedenom.Žene?Volim ih i poštujem, inače sam vrlo komunikativan, uopće, volim ljude, druženje i razgovor, nažalost ili sreću, tu sve počinje i završava. Ostaju poznanstva i poneka prijateljstva.Kako ste zadovoljni rasporedom s radnim mjestom u kolodvoru Sisak?Sa svojim radnim mjestom sam u potpunosti zadovoljan s obzirom na trenutne prilike u državi gdje je mnogo ljudi bez zaposlenja i teško se bore za egzistenciju. Međuljudski odnosi i kolege u Sisku su super,radimo i uživamo, zahvalni dragom Bogu molimo se da tako još potraješto duže, strahujući od novih reorganizacija unutar našeg poduzeća.Kako putujete na posao?Ja osobno putujem osobnim automobilom u dogovoru sa drugim kolegama, čuvarima ŽCPR-a u kolodvoru Sisak gdje neke kolege putuju čak iz Pakraca, uvijek jedan vozi, putuje nas po dvojica ili trojica tako da smanjimo troškove na minimum. Pritom, zahvaljujemo šefu i direktoru koji su nam izašli u susret pri izradi rasporeda i turnusa, da imamo i tu olakšicu, pošto smo daleko, a i manje vremena gubimo na putovanje.Član ste SPVH Podružnice Sisak, kako ste zadovoljni svojim statusom u podružnici kao i radom podružnice i centrale?U potpunosti sam zadovoljan odnosom vodstva podružnice prema meni kao običnom članu, uvijek su tu spremni na pomoć bilo koje vrste, blagovremeno smo

o svemu obaviješteni i informirani što putem oglasne ploče koja se svakodnevno ažurira, što kroz razgovor s presjednikom i kolodvorskim povjerenikom. Prateči oglasnu ploću, primjećujem da naš sindikat SPVH vodi teške borbe sa poslodavcem u smislu prava radnika, u svim segmentima, te organizira izlete i druženja, što pozdravljam i podržavam takav rad. Vidim da imamo razne pogodnosti, kao što su Kasa uzajamne pomoći, VPN mrežu, odlično organiziran Fond solidarnosti, eto tu je i za nedaj Bože, besplatna pravnu pomoć, financijske pomoći za članove s teškim obiteljskim prilikama. Zaista, imamo sve što ovedanašnje teške prilike dopuštaju, a u smislu pomoći radnicima. Imate li kakovih primjedaba ili prijedloga koji bi pridonesli još boljem radu našeg SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE?Kao što sam maloprije rekao, radimo dobro, idemo u dobrom smjeru, otvoreno, pošteno i pravedno te se nadam da će i nečlanovi prepoznati kvalitetu i predanost u radu vodstva SPVH kao i brigu o svojim članovima.

Marijane, zahvaljujem Vam na izdvojenom vremenu i lijepim riječima, SINDIKAT PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE neće Vas iznevjeriti, mi smo tu zbog svih radnika i drago mi je da ste to prepoznali.

Piše: Dražen Drčić

Don Juan DeMarijan

Marijan Culjagaskretnicar u kol. Sisak


12 13

Pišući članke o kolegama prometnicima ili skretničarima uglavnom spominjem rad unutar kolodvora, rad sa prijemom i otpremom vlakova, osiguranje puta vožnje i drugo važno za sigurnost i redovitost prometa vlakova. Da bi naši vlakovi sigurno prometovali od kolodvora do kolodvora brinu se i čuvari pruge koji svakodnevnim hodanjem po pruzi kontroliraju njezinu tehničku ispravnost. Jedan od čuvara pruge je i naš član Josip Kamenić kojeg ću Vam dragi čitatelji predstaviti u nastavku.Josip Kamenić rođen je u Čakovcu 1963. godine, djetinjstvo je proveo u Maloj Subotici u kojoj je završio osnovnu školu, ali je put na željeznici započeo kao pružni radnik u Rijeci gdje je kao dvadesetogodišnjak odradio dvije predivne godine, te pritom ispekao zanat i stekao potrebno iskustvo. Ljepote Rijeke i Kvarnera bile su nemjerljive ljudskim instrumentima i privlačile ga poput magneta, ali je zov rodnog Međimurja ipak bio jači, te je 1988. godine nakon što je prihvaćena njegova molba, posao pružnog radnika nastavio u Donjem Kraljevcu. Na početku devedesetih završio je tečaj za čuvara pruge i otada ga već gotovo 25 godina viđamo svakodnevno kako obilazi Međimurske pruge – dionica Macinec – Kotoriba, prolazi pokraj skretničkih kućica, prometnih ureda i brine se za siguran promet vlakova po otvorenoj pruzi. Od posla na otvorenoj pruzi važno mu je da je pruga tehnički ispravna i da ništa ne zadire u profil pruge. Po zimi čisti vodilice na putnim prijelazima i posebnu pažnju obraća da li nema puknuća varova, a po ljeti posebnu

pažnju obraća da li nema izbačaja kolosijeka zbog visokih temperatura.U privatnom životu i nema nekih slobodnih aktivnosti budući da je Josip otac sedmero djece što je zaista za svaku pohvalu i dostojno divljenja imajući na umu činjenicu da pokatkad ni s jednim ili dvoje djece ne možemo izaći na „zelenu granu“. Četvero djece su već polako počeli raditi, dok su troje još školarci. Josipu možemo skinuti kapu što je uz nezaposlenu suprugu i skromnu plaću čuvara pruge uspio školovati i othraniti svojih sedmero djece, a pritom ostati vedra duha s puno pozitivne energije. Naime, svi znamo kolika je to briga, odgovornost i koliko tu ima svakodnevnih problema od odrastanja pa do pubertetskog razdoblja koje djeca, a onda i roditelji prolaze, ali Josip nije pokleknuo već se je naprotiv othrvao svim izazovima života. Ne sjećam se kada se njega može vidjeti neraspoloženog ili da nije spreman na šalu i trunku razgovora. Josipu smiješak nikada ne silazi sa lica pa se pitam jeli mu lice zaleđeno u tom smiješku ili pak te duge šetnje prugom djeluju kao lijek za sve stresne situacije koje nam pruža moderni hiperaktivni ritam života.PS. Prolazeći međimurskim prugama Josip upija događaje, slike i prirodne ljepote što ponekad pokušava staviti na papir oblikujući stihove pjesama. Josip je za sve čitatelje lista Na peronu i za sve članove našeg Sindikata napisao jednu tematsku pjesmu posvećenu željeznici, na kajkavskom narječju.

piše: Neven Topolnjak

PRAGOVINa toj zemljici oni ležijo,

na sebi dve doge šinje držijoi nikomo nikaj ne velijo.

V protoletje dok raste cvetjei kamen i veter z njimi se smeje,

dok nas protoletno sončece greje.

V leti od vročine oni se smodijo,pes, srna fkrej od njih bežijo.

V jesen mrzli dejžđek ih hmivle,v zimi beli i debeli snegec pokrivle.

Oni tam ležijo otkriti, dobro podbitii dobro s hrđovimi šrajfima zabiti.

Ali nesu dobri v šporhetu za kuriti,dok oni gorijo, tak fest smrdijo,

a po krovu, z dimnjaka,te masne i debele sađe letijo.

Zato bole nek tam ležijo,nek te dve šinje držijo

i nek nikomo nikaj ne velijo.

napisao: Josip Kamenić

ČUVAR NAJSTARIJE HRVATSKE PRUGE

Josip Kameniccuvar najstarije Hrvatske pruge


14 15

Pere Stantić prometnik vlakova u kolodvoru Plase, rođen je 12. siječnja 1959. godine u Subotici, a žvi u mjestu Zlobin nedaleko od Pasa. Ima 39

godina radnog staža, od čega je godinu i pol radio u mesnoj industriji u Subotici, a ostalih 37,5 godina radnog staža je proveo na željeznici. Na željeznicu je došao 1980. kada mu je jedan susjed preporučio tečaj za skretničara i manevristu u Subotici, gdje je nastavio raditi kao manevrista na radnom vlaku do 1984. godine kada po nagovoru prijatelja prelazi na radno mjesto skretničara u kolodvoru Plase. Pere je radio i na zamjenama kao skretničar u kolodvorima Drivenik i Meja te kao čuvar ŽCP-a u Zlobinu. Početkom 2001. godine završio je izvanredno dokvalifikaciju srednje škole za tehničara za željeznički promet u Zagrebu i 1. travnja 2001. godine počeo stažirati za prometnika vlakova u kolodvoru Plase. Nakon položenog stručnog ispita radio je dvije godine kao prometnik vlakova u kolodvoru Meja, a od 2003. godine je u Plasama. Obzirom da je Pere jedan od starijih prometnika vlakova na riječkoj pruzi, odnos sa mlađim kolegama opisuje kao odličan i bez primjedbi, i sa osmijehom kaže da nema razlike u godinama a posebno kada su u pitanju zamjene. Pere kaže da je željeznica ranije bila fleksibilnija a sada je sve dosta strože i veća je neizvjesnost za budućnost jer su ljudi opterećeni mislima što će biti sutra. U kolodvoru Plase mu je je lijepo i ugodno raditi, blizu mjesta stanovanja. Svoj posao jako voli i to mu je na prvom mjestu. Vladajućim i upravljačkim strukturama bi poručio da više uvažavaju željeznicu i same željezničare, jer se na željeznici radi jako odgovoran posao na kojem su zbog male greške moguće ogromne posljedice. Pere je aktivan i u radu sindikata kroz funkcije povjerenika SPVH u kolodvoru Plase i člana nadzornog odbora SPVH podružnice Rijeka. Kolege ga uz sve pohvale opisuju kao dobrog, poštenog i korektnog radnika i kolegu. Pored svega Pere uživa i u lovu, kaže da ga je njegov mentor Tomislav Klarić kojem je bio pod nadzorom nagovorio da postanem lovac, tako da su kolege imale utjecaj i na smjer njegovog privatnog života. Obzirom da je među najstarijim prometnicima na ovom dijelu pruge i bliži se uvjetima za mirovinu, Pere se nada da će svoj radni vijek odraditi do punog radnog staža pa onda u mirovinu, a mlađim kolegama poručuje da čuvaju posao i ne razmišljaju previše samo o tome kako će biti višak.

piše: Josip TirićPere Stantic

prometnik vlakova u kol. Plase

ČUVATI POSAO


16 17

No v u g o d i n u

započinjemo sa starim običajima, pišući tekstove o našim kolegama koji uvijek imaju nešto reći o svojem radnom mjestu, problemima k o j i ih tište, pa smo tako svratili u kolodvor Ražine gdje smo zatekli prometnika vlakova Tonija Bralića.U laganoj dalmatinskoj ćakuli o svemu po malo doznajemo od Tonija da obožava more na koje odlazi svojom brodicom čim ugrije, lovi ribu i odmara dušu. Kada dođe zima onda se prebacuje u prirodu jer voli lov i šetnju prirodom. Pričom o hobijima smo se prebacili na kruv svagdašnji i željeznicu. Kaže da ga najviše smeta nebriga o željeznici koja je postala crna ovca državi i

medijima. Nikako mu ne

može biti jasno da slovenske željeznice prevezu 19 mil. tona a naš prijevoznik jedva 9 iako smo veći sustav i imamo 5 morskih luka. Očito je da nažalost loše upravljamo željezničkim sustavom. Napominje da je kolodvor Ražine jedna od svijetlih točaka jer od sredine prošle godine prijevoz roba konstantno raste pa kaže da je prijevoz tereta u regiji Jug po udjelu najveći u luci Šibenik (izuzev luke Ploče).Kolega Bralić kaže da se loš odnos prema željeznici vidi na svakom koraku a posebice u neodržavanju kolodvorskih zgrada i objekata

uz njih. U Ražinama već 10 godina upozoravamo na problem oborinskih voda koje se slijevaju niz električne instalacije i ugrožavaju radnike i putnike ali pomaka nema kaže Toni. Postojao je velik problem sa zmijama u blok kućicama koje su ulazile kroz dotrajale podove, ali uz pomoć SPVH i truda samih skretničara stavljene su u funkciju da se u njima može boraviti. Napomenuo nam je da napišemo kako je problem sa snijegom veći kod nas nego u Lici jer vagoni dođu zatrpani snijegom i okovani ledom te ih je problem otkopčavati a nerijetko treba uzeti lopatu i metlu i sve dobro ostrugati.Razgovor smo morali završavati jer je upravo dolazio manevarski sastav iz Šibenik Luke, a posao je na „prvom mistu“.

piše: Ante Kunčić

PRIRODA, MORE I ŠTRIKA

Toni Bralicprometnik vlakova u kol. Ražine


18 19

Prohladnog siječanjskog jutra dolazimo do bloka I u kolodvoru Knin. U skretničkoj blok-kućici

dočekuje nas službujući nadzorni skretničar Željko Mrčela i skretničar Ivan Baković. Željko Mrčela rođen je 13. rujna 1961. godine u Đakovu. 1969. godine sa roditeljima, bratom i dvije sestre doseljava u Koprno pokraj Unešića, rodno selo njegova oca. Osnovnu školu završava u Unešiću, a tada upisuje Franjevačko sjemenište u Sinju. Nakon završene druge godine klasične gimnazije napušta sjemenište i sa nepunih 18 godina zapošljava se na željeznici u Splitu u bivšem ŽAS-u (Željeznički auto saobraćaj). U ŽAS-u radi jednu godinu kada prelazi u pravnu i kadrovsku službu na poslove protokola, također oko godinu dana. Onda odslužuje vojni rok u Šabcu, te poslije povratka upisuje tečaj za prometno-transportnog radnika. Po završetku tečaja 1985. godine dobiva radno mjesto manevriste u kolodvoru Solin. Iduće godine prelazi na radno mjesto skretničara u nekadašnjem kolodvoru Brdašce, pa Koprno i odjavničara u Ceri. Po ukidanju odjavnice Cera odlazi za skretničara u kolodvoru Unešić. Početkom

Domovinskog rata 1991. godine prijavljuje se u Hrvatsku vojsku u 142. Drnišku brigadu u kojoj ostaje sve do 31. srpnja 1992. godine kada je demobiliziran za vrijeme primirja. Vraća se u kol. Unešić za skretničara, te 1. svibnja 1995. godine ponovno odlazi u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u oslobodilačkoj akciji "Oluja". Poslije oslobođenja krajem 1995. godine sa obitelji doseljava u Knin te dobiva radno mjesto skretničara u kol. Knin. 1999. godine polaže ispit za nadzornog skretničara i na tom mjestu radi i danas. Ivan Baković rođen je 22. veljače 1959. godine u Zenici, BiH. 1968. godine kada je imao devet godina doseljava sa roditeljima u Otok kod Vinkovaca. Nakon završene srednje škole i odsluženja vojnog roka kratko vrijeme radi u tvornici žarulja "TEŽ" u Zagrebu. 1984. godine zapošljava se na željeznici u Vinkovcima kao pružni radnik. Uz rad završava osposobljavanje za skretničara i manevristu, koje poslove i radi u kolodvoru Vinkovci teretna. Tada upisuje tečaj za vlakovođu i konduktera i po završetku radi kao popisni vlakovođa u kolodvoru

Vinkovci teretna. Na početku oružane agresije JNA i pobunjenih Srba 09. listopada 1991. godine po povratku sa posla iz noćne smjene ranjava ga geler od granate iz pravca Mirkovaca i razara mu desno koljeno. U šest mjeseci koliko je trajao oporavak imao je tri operacije koljena sa trideset i sedam šavova i danas je civilna žrtva rata sa 30% invalidnošću. Poslije oslobodilačke akcije "Oluja" 1995. godine sa obitelji doseljava u Knin i prelazi na radno mjesto skretničara na kojem i danas radi. Sa području bloka I u kolodvoru Knin poslužuje se osam prijemno-otpremnih kolosijeka i sedam ranžirnih kolosijeka sa 30 skretnica od kojih šest dvopostavnih tzv. Englezera. Od bloka I se odvajaju tri pruge: Lička, Zadarska i Unska koja već duže vrijeme nije u funkciji. Skretnice na području bloka I nisu u ovisnosti sa glavnim signalima i sigurnost prometa ovisi isključivo o ljudskom faktoru. Što se tiče rada obojica kolega zadovoljni su poslom, uz želje da u 2016. godini bude i više vlakova i posla na ličkoj i dalmatinskim prugama.

piše: Krešimir Belak

KNIN BLOK 1

Željko Mrcelanadzorni skretnicar

Ivan Bakovicskretnicar


20 21

Staljinizam se nekako automatski povezuje s cenzurom I brisanjem

pojedinaca iz kolektivnog sjećanja. Novine su znale nestati s kioska, pojedinci bi nestajali iz udžbenika, no najupečatljiviji i najpamtljiviji su momenti kada osobe nestaju s fotografija. I ne treba to povezivati samo sa staljinizmom pošto je to značajka gotovo svih sustava. Za ovaj članak inspirirala me jedna, zapravo nekoliko fotografija koje su se u listopadu tokom jednog jutra pojavljivale i nestajale s portala HŽ Infrastruktre. Radilo se o nekakvom događanju u Ogulinu i na prvoj fotografiji redom su stajali: Jure Turković gradonačelnik Ogulina, Ivan Vuković član Uprave HŽ

Infrastrukture, policajac i dvije mlade djevojke. Nakon kakvih sat vremena fotografija je zamijenjena novom na kojoj je preko pola

gradonačelnikove glave bio veliki žuti mikrofon. I takva je fotografija stajala kakvih pola sata na portalu da bi se na kraju pojavila još jednom

Cenzura ili … gdje je nestao gradonačelnik?

izmijenjena varijanta. Na trećoj fotografiji po redu, u samo sat pol vremena, nestao je gradonačelnik – jednostavno je izrezan. Što se zapravo događalo i koji su to faktori utjecali na to da s fotografije nestane Jure Turković, razgovarali smo s autorom fotografije Branimirom Butkovićem. Da li te iznenadilo što se sjećam tog događaja?- “Pa je, ali mogu reći da su željezničari pratili cijelu tu priču pošto me dosta ljudi pitalo što se ustvari dogodilo.” Pošto su na izvornoj fotografiji bili svojevremeni kandidati za gradonačelnika Ogulina, Jure Turković (HDZ) i član naše Uprave Ivan Vuković (SDP) ne radi li se tu o brisanju političkog protivnika? - “Oni koji rade koju godinu na željeznici znaju da je i Jure Turković niz godina proveo na željeznici i da je iza sebe puno toga dobrog ostavio. Izabran je za gradonačelnika i tu je grad Ogulin profitirao, a željeznica izgubila. S druge strane poznam i Ivana Vukovića i mislim da cenzura nije njegov način razmišljanja. Netko mu se želio dodvoriti.”Dobro, ali netko je sve to na kraju krajeva smislio i izveo. Sve to više liči na parodiju nego na nekakvu suvislu cenzuru, ali škare su upotrebljene… Možeš li nam reći što se ustvari događalo u tih sat i pol vremena?- “ Predao sam fotografiju za koju sam mislio, a to i danas mislim da je bila najbolji izbor. Snimljena je iz blizine tako da je format bio odlično popunjen, a svi sudionici događaja su se lijepo vidjeli. Urednica je postavila sliku na portal i za mene je to bila završena priča. Kasnije me je opet nazvala i pitala imam li kakvu sliku na kojoj se bolje, odnosno u prvom planu vidi Ivan Vuković. Rekla mi je otprilike: “Nemoj me ništa pitati, samo pošalji.” I onda

sam poslao onu s mikrofonom preko pola slike i ta je osvanula na portalu. Izgledala je bez veze pa su na kraju izrezali Juru Turkovića. Ljudi su to naravno primijetili, a ti si očito zapamtio. Manje je ovdje bitno to što je slika na jedan komičan način cenzurirana, važnije je shvatiti kako sustav zapravo funkcionira.”U čemu je onda kvaka?- “Vjerojatno i sam znaš kako su u sustavu nazivi radnih mjesta nejasni, pa su tako referente zamijenili puno dulji i visokopametni nazivi. U ovom slučaju stvari su jasne, urednik je taj koji po Zakonu o javnom informiranju odlučuje. To j eabeceda. Ovdje to nije bilo tako. Naime, raznorazni, u biti dokoličari, umotani u dobro plaćena radna mjesta zvučnih naziva, smatraju da su pametniji i odgovorniji od onih koji doista rade. Odlično su

informirani i povezani, sudjeluju u marljivom radu nebrojenih povjerenstava za sve i svašta, idu na programe edukacija, restrukturiraju i redizajniraju, a u stvari nemaju rezultata. I onda takvi skromni kapaciteti smisle kako ne bi bilo zgodno da se nešto objavi, obave telefonske konzultacije i savjetuju uredniku što bi bilo dobro učiniti. Na kraju sve ispadne tragikomično, ali svi su zadovoljni. Urednik je poslušao, doduše budalaštinu, ali bio je lojalan i nitko ga neće restrukturirati. Savjetnici i marketinški eksperti ostaju u sjeni i mogu u miru nastaviti s predanim radom.”Hoćeš reći da je sve tako jednostavno…- “Naravno.”

Razgovarao: Anto Iličić


22 23

Čitatelje ovih redaka vjerojatno će zaintrigirati naslov i vjerojatno će im pasti na

misao kako bi u nastavku teksta mogli iščitati nekakav stručni psihološki pristup problemu današnjice. Znajte da ja nisam dovoljno stručan da o ovome pišem, ali si postavljamo pitanje kako do mirovine bez stresa – ja obični prometno transportni tehničar kao i moj sugovornik – obični radnik skretničar i obojica radnici HŽ Infrastrukture. U ovih nekoliko prvih dana nove godine, dok smo još razmjenjivali dojmove oko dočeka nove godine evo zime, evo snijega. Iako su ga neki željeli da bi imali bijeli Božić, zakasnio je nekih tjedan dana. No, isto tako svjesni smo činjenice da izvršni radnici i nisu baš oduševljeni ovakvim željama, jer raditi kada pada snijeg nije nimalo lako. Teško se rukuje skretnicama, likovnim signalima, čiste se peroni a zbog kvarova na lokomotivama, vagonima ili DMG–ima - kasne vlakovi i poremeti se zacrtani vozni red. Iako u nekim kolodvorima skretničari ne sudjeluju u postavljanju puteva vožnje u ovakvim su situacijama od dragocjene važnosti. Tako je i ovih dana u kolodvoru Turčin. Brinuti se o skretnicama za vrijeme padanja snijega nije nimalo lako, jer ako se područje skretnice dobro ne očisti nastaju problemi. Kad sam došao u kolodvor snijeg nije padao, ali je skretničar kolodvorski radnik Vizir Franjo upravo krenuo na čišćenje skretnica. Špahtla u džepu, lopata na rame, metla čeka na bloku. Tako smo zajedno krenuli i usput pričali - a o čemu drugome nego o željeznici. Franjo je u srednjim pedesetim godinama a na željeznicu je došao 1980. godine. Tada je bio u lokalnim novinama objavljen natječaj za školovanje za PT radnike. Prijavio se, prošao na liječničkom

pregledu, završio tečaj i počeo raditi kao kočničar. S obzirom da je živio u tridesetak kilometara udaljenom mjestu Podrute, što mu je otežavalo dolazak na posao pogotovo u ovim zimskim uvjetima, po povratku sa odsluženja obveznog vojnog roka 1984. godine ukazala mu se prilika te je počeo raditi u kolodvoru Varaždin kao skretničar. Ubrzo je kao kvalitetan radnik skretničar, napredovao i položio za nadzornog skretničara. Te poslove obavlja do 1992. godine kada prelazi na rad odjavničara na odjavnici Podrute. No prošle godine zbog modernizacije uređaja na ŽCP–u, a nekoliko godine prije toga i uvođenjem kolodvorskog prostornog odsjeka za reguliranje prometa vlakova, navedena odjavnica je prestala sa radom. U to vrijeme u kolodvoru Turčin bilo je slobodno radno mjesto skretničara iako mu je želja bila da se ponovo okuša u Varaždinu. Franjo je zadovoljan radnim uvjetima a isto tako ne krije zadovoljstvo međuljudskim odnosima i suradnjom unutar kolodvora. Mišljenja je da bi se moglo puno više napraviti na održavanju

zgrade i okoliša kolodvora i većinu potrebnih radova napravili bi sami, samo da ima više alata. Iako ima nedostatak u artiklima osobnih zaštitnih sredstava koje se očituje u izboru zaštitne obuće za njihovo radno mjesto, pozitivnim pomacima smatra promjene u odnosu na rokove i redovitost isporuke.Na početku ove godine najveća mu je želja da željeznica krene u drugačijem smjeru a taj smjer je jasan - više tereta, više putnika, više vlakova što bi svima nama osiguravalo radno mjesto. Kao otac troje djece – Josipe, Tomeka i Katarine ima potrebu i obvezu osigurati i pružiti im sigurnost djetinjstva i mogućnost školovanja a do mirovine je još dugo. Kako uopće doživjeti taj dan mirovine bez svakodnevnog stresa i bojazni za radno mjesto. Franjo, to se svi mi pitamo ali isto tako vjerujem da u svima nama potajice iskri nada da će doći bolja vremena!!

piše: Dražen Lihtar

KAKO DO MIROVINE BEZ STRESA

Franjo Vizirskretnicar u kol. Turcin


24 25

Počele su zimske radosti na dragoj nam željeznici! Pao je i prvi snijeg koji nas je po

običaju ponovo sve iznenadio i učinio zastoje i kvarove. Ovaj put je oblak parkirao iznad našeg malog kolodvora i tresao tri dana dok nije natresao 50 cm snijega. Tako lijep, bijel, pahuljast, sve škripi pod novim zimskim cipelama koje su napokon došle prije zime a ne ko uvijek u travnju. Smjena ko i svaka druga. Dođeš raditi i shvatiš da od svih vlakova najbolje uzeti lopatu u ruke jer vlakovi negdje stoje u snijegu i kasne… kasne… Kasne… pa otkažu… pa kasne i tako cijeli dan. Kad smo već kod lopate, nazove me moj gazda (dispečer) i pita koliko ljudi imam na raspolaganju za čišćenje snijega jer smo mi ipak kolodvor s prioritetom za čišćenje snijega i za ostvarivanje križanja i svih drugih potreba. Zavladala je tišina. Pogledam svojih 50 cm vani i pokušam prebrojati čistače snijega bar na peronu jer su skretnice daleko. „Halo!?“ „Ma čujem te, ali čekaj da prebrojim!“ i sad stvarno ne znam zašto se on tako slatko nasmijao jer obojca znamo da nema nigdje nikoga. „Evo bit će jedan na peronu i

jedan na skretnici ako se nije izgubio na putu do skretnica jer se šinje ne vide“ Naravno onaj na peronu sam trebao biti baš ja. Sjetim se ugovora o radi i čarobne točke „I sve ostalo što poslodavac naredi“. I što sad?? Uhvatim lopatu i krenem van kad ono držalica pukla!! Gle netko je bio vrijedan!! Naravno druge nema. Ajde ti moj prometniče sad prvo budi stolar pa napravi držalicu. Srećom u autu uvijek hrpa alata pa se skemijalo nešto i nakon samo sat vremena lopata je u voznom stanju. Ide vlaaak!!! Krenuo je jedan vlak koji bi trebao doći do nas i sad znam da će naši cijenjeni putnici trebati gaziti po 50 cm snijega jer čišćenje naravno nije organizirano. Srećom lopata je spremna i krenuh u proboj na peron gdje treba doći vlak. U daljini se kroz pahulje koje još uvijek padaju vidi nekakav oblak oko skretnica i shvatim da to moj skretničar glumi ralicu i traži gdje mu je koja skretnica da bar zna gdje su ako ih već neće moći okretati. Zvoni mobitel negdje u meni. Trebalo mi je 2 minute da ga nađem u višeslojnoj odjeći kad kolega iz susjedne stanice traži dozvolu a mene nema. Mislim sad smijem li zabraniti

vlak do ne očistim peron ili se to ne smije? Opet se sjetim cijenjenih putnika i vratim se u prometni da primim vlak pa trkom natrag na peron. Do dolaska vlaka uspio sam napraviti jedan trag i sad je bilo bitno zaustaviti vlak tako da vrata od garniture budu na očišćenom dijelu. Dolazi „mađar“ bijel sa samo dvije rupice na staklu da strojovođa bar malo vidi van. Ja lagano, on svirne, ja lagano, on svirne, ja stoj, on svirne, ali ne staje! Taman kad je sve očišćeno prošao stane jedva jedvice a strojovođa izađe na prozor i viče „DEFEKT!! Ja to neću voziti jer ne koči nikako“ Cijenjeni putnici svi sretni izlaze u 50 cm snijega sa osmjehom na licu jer su napokon stigli kući a nitko ni da pogleda moju muku i očišćeni snijeg!!! Od muke odustanem od čišćenja snijega i napravim snješka!! Što je bilo ujutro kad je šef došao i vidio snješka i ne očišćene perone... o tome neki drugi put! Piše: Darko Vurdelja

50 centimetara snijega

Nekako u isto vrijeme dok je Doktor privodio kraju radove na bloku

2 u kolodvoru Đurđenovac, kolege u kol. Čačinci dogovorili su se da i oni poboljšaju svoje radne uvjete, točnije da okreče blok 2 u svom kolodvoru. Rečeno-učinjeno. Dio potrebnog materijala preostao je iz Đurđenovca, dok je drugi dio osigurao SINDIKAT PROMETNIKA VLAKOVA H RVAT S K E - P o d r u ž n i c a Našice. Glavni izvođač radova bio je naš član, skretničar Drago Barukčić, veliki pozitivac i posljednji boem Čačinaca o kome ćemo, nadam se, uskoro objaviti i jednu posebnu priču. Kako Drago i inače slovi kao vrhunski majstor kad su ovakvi poslovi u pitanju, ni izgled bloka 2 nakon obavljenih radova nije mogao biti drukčiji nego vrhunski, što možete vidjeti i na priloženim fotografijama. Ono što posebno treba istaći, to je da su mu pri izvođenju radova svesrdno pomagale i ostale kolege iz kolodvora. Ovime su djelatnici kol. Čačinci, nakon što su prije nešto više od godinu dana samoinicijativno pomogli tada teško oboljelom kolegi oko radova na kući (tekst „Malo dobrih ljudi“, NA PERONU br. 34, listopad 2014.g.), još jednom dokazali da su zdrav i složan kolektiv, kao i jedinstven primjer one pozitivne ljudske strane koja tako teško dolazi do izražaja u moru negativnosti i crnila kojima smo okruženi.

piše: Nebojša Gojković

MAJSTOR DRAGO U AKCIJI

PRIJE POSLJE


26 27

Početkom siječnja zima je napokon pokazala svoje zube ovdje u Međimurju.

Snijeg je prekrio sve ceste, krovove kuća, oranice i livade, a kolone automobila koji voze veoma sporo pokazuju da su prometnice opasne i skliske. Zimska služba čisti ceste, pješačke staze, biciklističke staze i parkirališta… Željezničari također provode svima poznatu snijegoborbu kako bi vlakovi prometovali bez ili sa što manje zakašnjenja, a da bi dolazak na vlak putnicima bio moguć, čišćenje pristupnih putova i perona veliki je prioritet. Da i sindikat nije daleko od ljudi, od svojih članova, htio sam pokazati svojim primjerom. Uzeo sam lopatu za snijeg u ruke i svojim skromnim doprinosom pomogao kolegama u kolodvoru Čakovcu pri čišćenju perona, a zatim krenuo put Male Subotice da vidim kako je kolegama u tom međimurskom kolodvoru. Na blok kućici od strane Donjeg Kraljevca zatekao sam skretničara Bojana Zorkovića kako čisti skretnicu broj 4, te ga zamolio da mi usput ispriča nešto o svom radu na željeznici.Bojan je Međimurac koji je rođen u Varaždinu, a djetinjstvo je proveo u Gornjem Hrašćanu, malom selu blizu granice sa Slovenijom gdje sa svojom obitelji živi i danas. Djetinjstvo i cijeli dosadašnji život obilježio mu je nogomet. Otkad zapravo i zna za sebe on uvijek igra nogomet. Prošao je desetak različitih nogometnih klubova i to mu je dalo dodatnu kvalitetu i pogled na život jer je upoznao na stotine divnih ljudi, a s nekima se čuje i dan danas. Iako se približava pedesetoj godini života još uvijek

dosta aktivno igra nogomet za veterane NK „Pobjeda“ Gornji Hrašćan. Osim samog nogometa najbolje mu odgovara što sa svojim vršnjacima nakon odigrane tekme nastavlja druženje uz prijatan i opuštajući razgovor kako bi obradili razne teme iz politike, života, a pritom se sa nostalgijom prisjetili dana kada su bila neka možda sretnija i bolja vremena, a sve to naravno ovisi o kutu gledišta i perspektivi promatrača.Na željeznicu je došao 1992. godine nakon završenog tečaja za prometno transportnog radnika u Varaždinu. Počeo je kao manevrista u kolodvoru Čakovec, da bi nakon pet godina, po dobro nam poznatoj potrebi službe bio premješten na radno mjesto čuvara žcpr – u stajalište Macinec gdje je i dočekao automatizaciju istog prijelaza. Prije tri godine položio je ispit za skretničara u Donjem Kraljevcu nakon čega je raspoređen u kolodvor Malu Suboticu. Bojan je skroman i radišan čovjek koji je zadovoljan svojim radnim mjestom i uvjetima rada, a od želja za budućnost što se tiče samog rada na željeznici je izrekao samo jednu, a to je da u mirovinu ode kao skretničar sa najstarije pruge u Hrvatskoj. Njegovu smirenost, strpljivost, nenametljivost, vjeru u bolje sutra i općeniti optimizam pokušao sam staviti u neki okvir, te mi je na pamet pala sljedeća dobro poznata Krležina rečenica: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“.

piše: Neven Topolnjak

SKRETNIČAR NOGOMETAŠ

Bojan Zorkovicskretnicar u kol. Mala Subotica


28 29

piše:Robert Jukić

Zrnca pravopisa

Pustolovna drama ‘Povratnik’ Oscarom nagrađenog redatelja Alejandra Gonzáleza Iñárritua film

je od kojeg se mnogo očekuje. Rađen je prema istinitoj priči o borbi za život legendarnog istraživača i lovca Hugha Glassa, kojega glumi Leonardo DiCaprio. Predložak za film istoimeni je roman Michaela Punkea, objavljen 2013. godine. Tijekom ekspedicije po neistraženim dijelovima američke divljine, Glass je, u brutalnom susretu s medvjedom, gotovo izgubio život. Njegovi kolege, odnosno pripadnici istraživačkog tima, koje je predvodio John Fitzgerald (Tom Hardy), ostavili su ga teško povrijeđenog da umre u divljini. Međutim, žilavi lovac okružen surovom zimom i neprijateljskim plemenima, bori se za život i žudi za osvetom nad dojučerašnjim prijateljima.

Snimajući ‘Povratnika’ Leonardo DiCaprio proveo je devet mjeseci u hipotermiji. U intervjuu internetskom

portalu Yahoo Movies izjavio je kako je snimanje u hladnoći sjevernih kanadskih i južnih argentinskih pustara bilo najteže u cijeloj karijeri. U ulozi američkog trapera Hugha Glassa, DiCarpio je morao roniti u ledenim rijekama, spavati u utrobi mrtvih životinja i jesti sirovo meso.

U ostalim glavnim ulogama u filmu su Domhnall Gleeson, Will Poulter i Lukas Haas. Spomenimo i snimatelja Emmanuela Lubezkog, Oscarom nagrađenog za vizualno atraktivne filmove ‘Gravitacija’ (2014.) i ‘Birdman’ (2015.).

Uz pohvale filmskih kritičara i atraktivnost teme film ima šanse u utrci za Oscarima, a Leonardo DiCaprio ovom ulogom kandidira za Oscara za glavnu mušku ulogu.

Meksički redatelj Alejandro González Iñárritu (rođen 1963.) oduševio je već svojim prvim dugometražnim igranim

filmom, žestokom kriminalističkom dramom mozaičke strukture ‘Pasja ljubav’ (Amores perros, 2000.). Slijedi priča ‘Mexico’ u omnibus filmu ‘11’09’’01 - September 11’ (2002.) u kojem sudjeluju neki od najcjenjenijih filmskih redatelja kao Claude Lelouch (Francuska), Ken Loach (Velika Britanija), Mira Nair (Indija), Sean Penn (USA) i Danis Tanović (Bosna i Hercegovina). U zagradama nisu navedene zemlji iz kojih potječu redatelji, već nazivi njihovih filmova u omnibusu. Godine 2003. Iñárritu snima angažirani krimić ‘21 gram’ (21 Grams). ‘Babel’ (2006.) i ‘Biutiful’ (2010.) punokrvne su drame u kojima se postavljaju egzistencijalna pitanja. Njegov ‘Birdman’ (2014.), film o glumcu koji gubi vezu sa stvarnošću, dobitnik je četiri Oscara: za najbolji film, režiju, najbolji originalni scenarij i najbolju kameru.

Povratnik (The Revenant, 2015.)

Dragi čitatelji,

voljela bih novu godinu započeti jednom

gorućom temom s dugim i, čini se,

nepokolebljivim stažom u jezičnim

kuloarima – posuđenicama iz stranih jezika,

prvenstveno anglizmima.

Posuđenice u jezicima nisu novost i zemlje

diljem svijeta vode različite jezične politike

po tome pitanju. S jedne strane postoje

puristi, jezični čistunci koji se grčevito bore

protiv posuđenica u svome jeziku i takvi su,

primjerice, Francuzi. U Francuskoj ste

podložni zakonskoj kazni ako rabite riječ

stranoga porijekla umjesto inačice na

francuskome jeziku. Drugim riječima,

kažete li da imate novi computer umjesto

l'ordinateur, dobro pazite da Vas ne čuje

(jezična) policija.

U Hrvatskoj je takva situacija nezamisliva.

Posuđenice iz stranih jezika, posebice

anglizme, razbacujemo na sve strane ne

samo u privatnome nego i u javnome

izražavanju. Vjerojatnost da ćemo tijekom

kakve ozbiljne televizijske emisije čuti

izuzetnu umjesto ekskluzivnu vijest

poduprtu pouzdanim umjesto egzaktnim

podatcima o povlasticama umjesto

privilegijama novih vođa umjesto lidera

gotovo je jednaka vjerojatnosti da ćemo

osvojiti lutriju koju nismo igrali.

U privatnome izražavnju rijetko čujem da se

ikome svidjela nova glazbena grupa

umjesto bend. Nadalje, rijetki se vraćaju iz

kupovine, a mnogi iz shoppinga. Mladi

imaju fer frendove, a ne pravedne prijatelje

s kojima često posjećuju partyje i eventove

umjesto zabave i događaje. O svakodnevnoj

uporabi kompjutora umjesto računala već i

vrapci na grani pjevaju.

Utjecaj engleskoga na hrvatski jezik toliko

je snažan da se ogleda čak i u gramatici.

Jeste li posjetili Pulski filmski festival ili

Pula film festival? Slušate li radijske

emisije ili radio emisije? Posjećujete li

internetske stranice ili internet stranice?

Pijete li kavu Franck ili Franck kavu?

Volite li čokoladu Dorina ili Dorina

čokoladu? Piše li ovu kolumnu autorica

Marija ili Marija autorica?

Što mislite o takvim utjecajima na hrvatski

jezik? Lajkate li ih ili se, poput Francuza,

protivite toj jezičnoj invaziji? Ako Vas

zanima ta tema i ako biste htjeli još o njoj

čitati, pišite na poznatu adresu.

Marija Lovrić

[email protected]


30 31

piše:Nenad Katanich

Kako su nam ukinuli sve moguće „privilegije“ radio, TV, novine , Internet kao nikad dokazani čimbenik remećenja sigurnosti i redovitosti prometa, snalazimo se na razne načine. I tako prokrijumčarih u zimskoj jakni mp-3 i kada rastjerah vlakove, namjeravah se opustiti uz očaravajuće taktove An der schönen blauen Donau von Johann Strauß jg. Skuham si kavu, lijepo se namjesti do povratka manevre i taman glazba krene. Očaravajući tremolo violina bečke filharmonije koji opušta – ne mogah uživati do kraja. Zove šef. Imam prometni prigovor, ručni bilježnik i rješenje. I prigodnu bukvicu koja ide uz to. Ne, nemojte misliti da on ima nešto specijalno protiv mene il da sam ja nešto specijalno loš radnik. Problem je u tome što razmišljam– a kao što sam znate to je na željeznici posebno nepoželjna osobina. Kao i ona druga bolest s kojom sam zaražen – alergija na glupost. Tako da zbog svog tvrdoglavog

stava razmišljanja i zamislite , kojeg li grijeha, logičkog zaključivanja moram snositi posljedice željezničkog sistema. I na kraju, kaže šef, ne moj se ljutiti, znaš da je to odozgo. A i sam si si kriv, stalno nešto želiš postupati po pravilniku.!?Što se čudiš, na željeznici je oduvijek prometnik bio prvi na udaru. Da znam, odgovorih, ali jer nije smisao na željeznici pridržavati se pravila? Je, odgovori šef, ali pravila kako kažu oni odozgo, a ne kako si ti to pročitao u pravilnicima. Ne preostaje mi ništa drugo nego obrati se sindikalcima za pomoć. Prvo onim lokalnim a onda i središnjici. Što da ti kažem? kaže drug iz središnjice. Mi se borimo da zaštitimo radnike, poglavito one koji rade savjesno i po propisu, ali nisi lički medvjed….Ja rezigniran i ljut, odlučih se raspitati kod navedenih medvjeda kako su izborili tu zaštitu. Sjedoh na noćni za Split , kupih režijsku do

Ako mislite da je priča izmišljena

– nije! Čisti dokumentarac.

Lički međedU SKRETANJE

Plaškog, i u dugu zimsku ličku noć. Tumarah po Velikoj i Maloj Kapeli u nadi da medo još nije legao zimski san (jer i nije još neka zima). Pred jutro već iznemogoh, i sjedoh pod jednu bukvu podno Velebita. Kada nakon nekog bremena čuh brundanje u grmu. Trgoh se, kad oooogrooooman medo. I kaže:- Ja sam Mrki!-Dobar dan, ja sam Katanich.- Hm, po tvojoj konfiguraciji rekao bih da nisi Ličanin. Imaš kila, al’ nemaš visine.- Nisam , ja sam iz Slavonije.- Pa što si doša ovdje?- Pun mi je kufer svega, želio bih saznati kako si ti uspio da se zaštitiš? Reci mi Mrki , molim te!Medo se tada uhvati šapama za stomak i poče da se smije glasom opernog baritona. Nakon toga, poče da plače i rida suze i glas mu iz baritona prelazi u falset. Zbunjen, počeh da ga gladim po njegovom gustom krznu i tješim. Došla i medvjedica s mladuncima i svi zajedno uzdahnu dubokim medvjeđim uzdahom. Što vas je

pogodilo? pitam ih. - Eh, nismo ti mi zaštićeni kao se to priča, poče Mrki nakon što se sabrao od jake zaštite….- Molim te, objasni.- Eh da su bili pametni pa da su nas zaštitili unaprijed, a ne unatrag.- !?- Vidiš neki organi su zaštićeni unaprijed, objašnjava mi Mrki i gestikulira šapama, kada stupaju u službu potpišu ugovor jači od predbračnog. Bilo što da naprave ne može ih se kazniti. A ako bi nečijom voljom opravdano ili ne dobili otkaz, tad dobiju više novca nego da su ostali raditi. Neki to čak se usude nazvati i menadžerski ugovori, mada kod takvih ugovora ima i klauzula o oduzimanju premije ili kazni u slučaju neuspjeha. Ovdje to nije slučaj. Što god da se desi premija je tu. Može biti samo veća, nikako manja.- Što mi vrijedi zaštita ako neki krivolovac smakne mog Mrkija? uzbuđeno će medvjedica. - Da da imamo takav ugovor, niti jedan krivolovac ne bi pomislio da

nas dira, objašnjava Mrki, ovako tek kada moje krzno bude ispred nečijeg kamina, netko će odgovarati!Tada ja briznuh u plač. Žao mi je medvjeda, ali još više željezničara koji nemaju zaštitu makar i kao lički medo. Medvjeđa obitelj se skupila oko mene i nježno me dodirujući krznom pokušavaju me utješiti. „Katanich, katanich“ nježno mi tepaju.Tada u stvari shvatih da me drmaju za ramena dečki iz GSS-a, a Stipe Božić viče: „Katanich, Katanich, probudite se! Zaspali ste na zimi lutajući šumom podno Velebita…“Dok su me nosili na nosilima, iscrpljenog, gladnog i promrzlog mogao bih se zakleti da sam iza stijene na planini ugledao medvjeđu obitelj kako mi maše i šapama šalje poljupce za rastanak. Ali vrijedilo je. Ipak sam saznao da Lički međed nije najzaštićenija vrsta.

* za razjašnjenje naslova pogledati film „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“

na peronu br. 49, siječanj 2016.

32foto: Branko Marijanović

na peronu br 49

News & Politics